Što reći ?

Hej dragi moji !
Stignem vam samo katkad navečer pisati. Joj moram vam ispričati što se desilo u školi. Zaljepili smo časnoj sestri ljepilom nogu od stolice i stola. Na odmoru nam se to činilo smiješno i zabavno, ali kad je časna ušla i krenila sjedat za stolicu tek tad smo shvatili koliku smo grešku napravili. Nažalost ljudi sve kasno shvate. To je samo mali primjer-dječji. Ali općenito u životu se sve kasno shvati. Recimo kad je neka osoba tu ne primjećujemo je i ponašamo se baš katastrofalno. Ozbiljno. Možda pregrubo, ali svi se danas tako ponašaju. A kad te osobe više nema onda tek shvatimo koliko nam je značila, bila potrebna i koliko je volimo. Tužno, zar ne? Danas nas je baš nastavnica hrvatskog jezika pitala što ćemo uraditi da spriječimo ovu suvremenost da nas uništi. Kaže da na nama ostaje, na mladima, svijet. I što ćemo učiniti kaže, zanima je. Također smo pričali o tome kako je moguće promijeniti svijet, na bolje, naravno, ali tu prvo trebamo sami početi. Onda kad dođemo malo dalje moramo djelovati u zajednici. Ali vidite koliko je to nama značilo. Mi smo časnoj uradili to što smo uradili. Meni je sad jako žao.
Ona je pitala tko je to učinio svi smo šutjeli i tako nekoliko puta. Rekla je da će zvati ravnatelja, ali mi se nismo obazirali na to. A onda je izišao dječak koji je to napravio. Išao je pedagogici. Pedagogica mu je rekla da rekne časnoj da će sve ispričati razrednici, a zapravo neće. To nije u redu. Na kraju sam došla do časne i rekla da se ispričavam u ime svih. Ona je rekla dobro i nasmijala se. Rekla je također tokom sata da nas voli i zato sve to čini. Galami nas jer želi da se popravimo. Svi smo se pokunjili. MA budale smo. Na kraju sve skontali. -.- Eto vidite na kome vam ostaje budućnost, dragi moji. Joj, da nam se hoće upaliti neki klikeri u mozgu, a ugasiti kompjuter. Ovo je katastrofa što mi radimo-sad je ja mislim pola moga razreda na fejsu. Što reći? Smiju se svi tom čovjeku koji je javno to rekao i još nešto, a zbunio se samo. Istinu pravu rekao, a ljudi koji ništa ne kontaju mu se smiju. Baš je sada to-''Što reći?''. Ma nema se tu što reći više. Ali ima se uraditi. Mnogo toga...
Zato molim vas doprinesite vašem domu, doprinesite Zemlji ! Msilite na svoje unuke gdje će oni živjeti. U magli od tvornica i razboljevat će se od zračenja kompjutera, TV-a i sl. ? Samo će moći sanjati zelenilo i prirodu ako ovako nastavi svijet. Sanjati! Usput da ne bi netko krivo shvatio nemam ja ništa puno protiv tehnologije, ponavljam, ali imam mnogo rotiv zaraženih ljudi ! Ne želim da tehnologija bude zarazna bolest. Spasimo se od te epidemije ! Molim vas !

Girlsica. .  .